Hrvatski državni arhiv

Skladatelju Stjepanu Šuleku pripada posebno mjesto u kontekstu novije hrvatske glazbene povijesti. Bio je izuzetno snažna, jasno profilirana i beskompromisna umjetnička ličnost, iskonskog talenta i vrhunskog muzikaliteta. Svoje skladateljsko umijeće izgradio je uglavnom samostalno na najboljim tekovinama europske glazbene tradicije, proučavajući glazbu velikih majstora Bacha, Beethovena, Brahmsa, Wagnera, R. Straussa... . Nije se priklonio niti jednom od dva osnovna glazbeno-ideološka pola u hrvatskoj glazbi poslije Drugog svjetskog rata, a to su bili s jedne strane tzv. nacionalni smjer, baziran na folkloru, a s druge strane avangardna, tzv. nova glazba, čija je snažna promocija u nas povezana s postojanjem Zagrebačkog muzičkog biennala, osnovanog 1961. godine. Šulek je pronašao vlastiti put svojevrsne neobarokne-neoklasične-neoromantičke sinteze, koja ima dodirne točke s postmodernom. Šulek je prvenstveno orkestralni skladatelj, majstor forme i instrumentacije. Napisao je 8 simfonija, 4 klasična koncerta, 10 koncerata za solo instrumente uz orkestar, kantatu Zadnji Adam, opere Koriolan i Oluja, balet De veritate te više komornih i solističkih djela. Isticao je važnost psihološkog djelovanja glazbe i vjerovao u njenu humanističku poruku. Bio je izvrstan violinist (završio je studij violine u razredu čuvenog Vaclava Humla). Djelovao je kao komorni glazbenik u klavirskom triju s pijanistom Ivom Mačekom i violončelistom Stankom Žepićem te potom (1939. – 1945.) u triju s Mačekom i Antoniom Janigrom, a bio je nekoliko godina i prvi violinist Zagrebačkog kvarteta. Kao dirigent ostvario je sjajne koncerte s tadašnjim simfonijskim i komornim orkestrom Radio Zagreba, o čemu svjedoče i sačuvane snimke 6. simfonije P. I. Čajkovskog i Izoldine ljubavne smrti iz Wagnerove opere Tristan i Izolda. Svoj vrhunski profesionalizam, majstorstvo zanata i skladateljsko umijeće Šulek je kao dugogodišnji ugledni profesor na Muzičkoj akademiji u Zagrebu (1948.- 1975.) prenosio na svoje studente. Iz njegove klase izašle su generacije suvremenih hrvatskih skladatelja poput Milka Kelemena, Stanka Horvata, Dubravka Detonija, Pavla Dešpalja, Igora Kuljerića, Davorina Kempfa, Mire Belamarića, i dr., koji su poslije studija krenuli različitim umjetničkim putevima.

Drugu tematsku cjelinu, Agitprop kultura i umjetnički izražaj u poraću, započinjemo predavanjem dr. sc. Tatjane Šarić "Kulturna politika vlasti FNRJ: socijalizam i ideologija". U predavanju će se ukratko dati pregled osnovnih karakteristika kulturne politike vlasti FNRJ u razdoblju neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. To je vrijeme tvrde, „staljinističke“ komunističke vladavine kada zastranjenja od zadanog ideološkog pravca nisu bila tolerirana. U tome je veliku ulogu imao Agitprop – Odjeljenje za agitaciju i propagandu, jedan od odjela CK KPJ i CK KPH koji je djelovao u svrhu kontrole i usmjeravanja cjelokupnog intelektualnog stvaralaštva. Socrealistički pravac u izričaju kulturne i umjetničke produkcije bio je zadan, a jugoslavensko vodstvo i KPJ preslikali su tako sovjetski model i u umjetnosti i znanosti. Za doktrinu socijalističkog realizma u kulturi najvažnije je bilo djelovanje u smjeru reprodukcije društvene stvarnosti u duhu ideologije KPJ, socijalizma i realizma a sve stvaralaštvo koje nije zadovoljavalo kriterije partijske linije dolazilo je na udar političke kritike. KPJ je iskorištavala kulturu za političke i ideološke ciljeve, propisujući prigodnu formu i sadržaj te strogo ograničavajući produkciju i distribuciju bilo kakvih sadržaja koji nisu bili u službi tog cilja. Joža Horvat također je imao značajnu ulogu u Agitpropu, ali se u pitanjima kulture i kulturne, a napose literarne slobode nije slagao sa zadanim normama. Njegov otklon od socrealističke norme bit će sve očitiji, a kulminira cenzuriranim filmom "Ciguli-miguli", snimljenom po njegovom scenariju (1952.). Razočaran javnom osudom svog lika i djela Horvat se od tada definitivno okreće od politike i posvećuje privatnom životu i književnom radu.

Aktivnosti Noći muzeja '17 u HDA zaokružujemo projekcijom filma Ciguli Miguli. Ciguli Miguli, dugometražni igrani film, c/b, autor teksta: Gustav Krklec, redatelj: Branko Marjanović, scenarij: Joža Horvat, producent Jadran film, 1952., 114 min. Kroz komičnu priču o nadobudnom komunističkom funkcionaru koji vođen ideologijom nastoji reformirati kulturni život u jednom gradiću u filmu se ismijava birokratizam sovjetskoga tipa. Glazbena komedija Branka Marjanovića „Ciguli Miguli“ zapamćena je kao prvi i jedini zabranjeni hrvatski film iz socijalističkog razdoblja. Satiru birokratskog sustava vodeći partijski kadrovi shvatili su kao antisocijalistički pamflet koji afirmira građanstvo, te je film odobrenje za javno prikazivanje dobio tek 1977. godine. U sklopu projekta digitalne restauracije hrvatske audiovizualne baštine film je digitalno restauriran 2011. godine.